Korištenje mobitela tijekom vožnje jedan je od problema koji je teško u potpunosti obuhvatiti službenom statistikom. Ako želimo smanjiti broj opasnih situacija i prometnih nesreća, potrebno je istodobno djelovati kroz nadzor, tehnologiju, edukaciju i prevenciju
Autor: prometni stručnjak dr. sc. Željko Marušić
Korištenje mobitela tijekom vožnje više nije povremena pojava koju možemo promatrati kao bezazlenu naviku pojedinih vozača. Mobitel je postao sastavni dio svakodnevnog života, a granica između korištenja telefona prije vožnje i tijekom vožnje za mnoge je vozače gotovo nestala.
U prethodnom tekstu detaljno smo analizirali koliko nekoliko sekundi pogleda prema ekranu može biti opasno, koliko metara automobil u tom vremenu prijeđe te zašto službena statistika ne mora uvijek pokazati puni razmjer problema. Poseban je problem što se mnoge opasne situacije završe bez sudara, pa nikada ne uđu u službene evidencije.
No ako znamo da problem postoji, postavlja se ključno pitanje: što konkretno možemo napraviti?
Kao prometni stručnjak smatram da se problem korištenja mobitela za volanom ne može riješiti samo povećanjem kazni. Kazna dolazi tek nakon što je prekršaj napravljen. Cilj prometne sigurnosti mora biti da do opasnog ponašanja uopće ne dođe, odnosno da vozač što češće odustane od uzimanja mobitela u ruke prije nego što nastane rizična situacija.
Zato je potrebno istodobno djelovati na više razina – od policijskog nadzora i suvremene tehnologije do edukacije, preventivnih kampanja i promjene prometne kulture.
Problem nije samo u mobitelu, nego u ponašanju vozača
Kada govorimo o mobitelu za volanom, često se sve svodi na pitanje drži li vozač telefon u ruci. Međutim, problem je puno širi. Vozač može biti ometen čitanjem obavijesti, traženjem kontakta, promjenom glazbe, podešavanjem navigacije ili drugim radnjama koje zahtijevaju pogled prema ekranu.
Zbog toga bi se i pristup prometnoj sigurnosti trebao promijeniti. Nije dovoljno vozaču reći da „ne smije koristiti mobitel”. Potrebno je objasniti zašto je takvo ponašanje opasno i istodobno stvoriti sustav u kojem je vjerojatnost kontrole dovoljno velika da vozač zna kako njegov postupak može biti otkriven.
Još važnije, treba se baviti i onim što se događa prije same nesreće. Ako vozač zbog poruke na mobitelu sekundu ili dvije kasnije primijeti kočenje vozila ispred sebe, možda neće doći do sudara. On će naglo zakočiti i nastaviti vožnju. Takav događaj najčešće neće evidentirati ni policija ni statistika, iako je predstavljao stvarnu opasnost.
Upravo zato se problem ne smije promatrati samo kroz broj prometnih nesreća u kojima je naknadno dokazano korištenje mobitela. Potrebno je promatrati širu sliku – koliko je vozača sklono takvom ponašanju, koliko se često ono događa i koje mjere mogu učinkovito promijeniti njihove navike.
Od upozorenja prema konkretnim mjerama
Ako želimo postići stvarno smanjenje korištenja mobitela za volanom, mjere moraju biti kombinirane. Nadzor bez edukacije neće riješiti problem, kao što ni kampanja bez učinkovitog nadzora neće biti dovoljna.
Predlažemo sljedeće mjere:
- Povećati broj radarskih i nadzornih kamera na cestama – osobito na dionicama i raskrižjima na kojima se bilježi veći broj prometnih nesreća i rizičnih ponašanja.
- Uvesti više ciljanih policijskih kontrola korištenja mobitela – nadzor se ne bi trebao usmjeravati samo na brzinu, alkohol i druge tradicionalne prometne prekršaje.
- Razvijati sustave automatskog prepoznavanja korištenja mobitela – suvremene kamere i računalni vid mogu pomoći u otkrivanju vozača koji tijekom vožnje drže telefon ili gledaju u ekran, uz odgovarajuću ljudsku provjeru i zaštitu privatnosti.
- Pojačati preventivne kampanje – umjesto općih poruka potrebno je pokazivati konkretne posljedice. Vozaču treba približiti činjenicu da pri 130 km/h u samo pet sekundi može prijeći oko 180 metara.
- Uvesti snažniju edukaciju o distrakciji u autoškolama – budući vozači moraju razumjeti razliku između vizualne, fizičke i kognitivne distrakcije.
- Poticati korištenje funkcija telefona koje smanjuju ometanje tijekom vožnje – automatsko utišavanje obavijesti i slične mogućnosti trebale bi postati uobičajeni dio pripreme za vožnju.
- Poboljšati prikupljanje podataka nakon prometnih nesreća – potrebno je sustavnije utvrđivati je li mobilni uređaj mogao imati ulogu u nastanku nesreće, u okviru zakonskih procedura.
- Posebno se usmjeriti na mlade vozače – navike koje se razviju u prvim godinama vožnje često ostaju dugoročne. Zato je važno od početka stvarati stav da mobitel tijekom vožnje nije normalan dio vozačkog ponašanja.
- Uključiti poslodavce i profesionalne vozače – zaposlenici koji voze tijekom radnog vremena ne bi smjeli osjećati pritisak da odgovaraju na poslovne pozive i poruke dok upravljaju vozilom.
- Pratiti i „zamalo nesreće” – nagla kočenja, izbjegavanja sudara i druge opasne situacije mogu biti važan pokazatelj problema, iako nisu završile prometnom nesrećom.
- Usmjeriti nadzor na najopasnije oblike korištenja mobitela – posebno na situacije u kojima vozač istodobno mora gledati ekran, rukovati uređajem i razmišljati o sadržaju koji koristi.
- Sustavno analizirati rezultate provedenih mjera – nije dovoljno samo uvesti nove kontrole ili kamere. Potrebno je mjeriti jesu li takve mjere stvarno smanjile broj prekršaja i opasnih ponašanja.
Problem mobitela za volanom neće nestati sam od sebe. Tehnologija se mijenja, telefoni postaju sve prisutniji, a mogućnosti njihova korištenja u automobilu sve veće. Zato se i prometna politika mora prilagođavati novim oblicima distrakcije.
Ne možemo očekivati da će svaki vozač sam od sebe promijeniti naviku samo zato što zna da je mobitel za volanom opasan. Potrebno je stvoriti prometno okruženje u kojem će takvo ponašanje biti društveno neprihvatljivo, tehnološki lakše spriječiti i dovoljno učinkovito kontrolirati.
Na kraju, cilj nije napisati što veći broj kazni. Cilj je imati što manji broj vozača koji uopće posežu za mobitelom tijekom vožnje.
Jer najbolja kazna za prometni prekršaj je ona koju nikada ne moramo napisati – zato što se opasno ponašanje nije dogodilo.