Banner 750x94 KULENOVA

JUMBO 500X240

Breadcrumbs

Petak, 26 Travanj 2019 09:29

Dajte im da se igraju homo ludens

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)

RAZGOVOR S POVODOM: Slavica Jelić nakon 42 godine aktivnog rada u školi i kazalištu otišla u zasluženu mirovinu - 

POŽEGA – Slavica Jelić, nakon 42 godine aktivnog i zapaženog rada u požeškoj Osnovnoj školi Antuna Kanižlića, a posebno poznata i u kazališnim vodama, otišla je u mirovinu. Povodom toga organizirali smo jedan ležerni razgovor s njom o životu, a još više u radu u školi i njezinoj posebnoj ljubavi – kazalištu. Evo što je o sebi ispričala Slavica Jelić.

- Cijeli moj život bio je povezan s odgojem i obrazovanjem djece. Radila sam 42 godine u školi i 22 godine vodila sam Malu školu kazališta pri Gradskom kazalištu Požega. Bilo je to divno životno iskustvo u kojem je bilo puno učenja, istraživanja, novih spoznaja, usvajanja novih znanja, radosti, smijeha, sreće, bezbrižnosti, ponekad i tuge, ali i svega onoga što se ne može kupiti novce, a čini život.

Kao kakva kraljica (bez kraljevstva), vukla sam cijelu tu svitu svojih klinaca i klinceza po svim kulturnim i društvenim institucijama našega grada, od Muzeja, Knjižnice, Turističke zajednice, Zavoda za znanstveni i umjetnički rad, Doma umirovljenika, Ustanova za djecu s posebnim potrebama, Glazbenom školom i gdje god je trebalo nešto obilježiti ili naučiti.

Tijekom cijeloga radnoga vijeka imala sam mogućnost stalno nešto istraživati (eksploatirati svoju kreativnost), uvodeći dramsko-pedagoške metode u nastavne procese i procese nastajanja svake predstave.

Ta mogućnost istraživanja posebno mi je pružena dolaskom u Gradsko kazalište Požega 1996. godine. Pripremajući predstave različitih edukativnih sadržaja, gdje sam pomoću strukturiranih improvizacija dramatizirala probleme djece, učila ih poštovanju osobnosti i djela znamenitih ljudi naše domovine, našega grada, poštovanju tradicije, istraživanju povijesti, poštivanju svojih vršnjaka i starijih, pri tome nikada ne zaboravljajući na moje životno poslanje da širim ljubav i toleranciju.

Kao dugogodišnja članica Hrvatskog centra za dramski odgoj educirajući se na različitim seminarima, simpozijima i radionicama poticala sam kvalitetu i inovativnost u dramskom stvaralaštvu i istraživala dramski i kazališni odgoj.

Glumeći, igrajući se, dramatizirajući, adaptirajući tekstove, izrađujući plakate, pripremajući izložbe, afiše, radeći na scenarijima, kostimografijama, koreografijama, scenografijama, pišući tekstove za Kazališne novine, a međusobno se družeći i uvažavajući dolazili smo do novih spoznaja, razvijali kreativne i misaone procese, poboljšavali socijalne vještine i učili tako što je život. Pri tom sam imala na umu da osjećaj vrijednosti kod svakog čovjeka dolazi zahvaljujući vrlinama koje smo svladali tijekom života.

Odgajajući novu kazališnu publiku tijekom ove 22 godine (1996. - 2018.) izveli smo 40 predstava, a pozornicom našeg kazališta prošlo je oko 400 dječaka i djevojčica i to predškolaca i učenika od I. do VIII. razreda.

Veoma sam ponosna na još jednu činjenicu, a to je da su mnogi „mali glumci“ često bili sudionici Lidrana – smotre dramsko-scenskog stvaralaštva na regionalnoj i državnoj razini. Mnogi su i sudjelovali u kulturnim zbivanjima našega grada, a neki su od njih završili i Akademiju dramske umjetnosti ili bili osnivači dječjih zborova i dramskih radionica ili postali kulturni djelatnici.

Koja bi bila Vaša poruka nakon ovih 42 godine rada u obrazovanju i kulturi ?

- Naše postojanje ima smisla, samo onda kada služimo emocionalnim, estetskim i intelektualnim potrebama naše djece, jer oni su svrha našeg postojanja, naša najveće bogatstvo.