Breadcrumbs

Subota, 28 Ožujak 2020 12:14

Na rubu oštrice

Ocijeni sadržaj
(35 glasova)

RAZGOVOR S POVODOM: povjesničar, istraživač i publicista Vinko Tadić, prof. povijesti  -

Našu temu Razgovor s povodom vodili smo s požeškim povjesničarom, istraživačem i publicistom Vinkom Tadićem, prof. povijesti u školi i predsjednikom Povijesnog društva Požega. Zašto ste odabrali povijest kao svoje zanimanje? Koliko Vam je prošlost važna u privatnom životu?

Povijest sam zavolio još u petom razredu osnovne škole. Tada mi je taj predmet predavao čuveni nastavnik Željko Miljević. Bio je plemenit čovjek i izvrstan učitelj. Na mene je ostavio takav dojam da sam poželio postati učitelj povijesti. Znao je lijepo pripovijedati kao kad djed priča priču svojim unucima. Slušajući njegova kazivanja u mojim mislima nizale su se slike i filmovi o prošlosti. Riječ je uglavnom o klasičnoj nastavi, ali to pokazuje da neke uspješne i stare metode trebamo zadržati kombiniranjem sa suvremenim pristupima. Danas u Hrvatskoj postoje uspješni znanstvenici koji su obrazovani u okvirima tradicionalne nastave. Većina naših sugrađanki i sugrađana, nakon odlaska iz Hrvatske, postanu marljivi i uspješni radnici, dobri rukovoditelji, kvalitetni znanstvenici… Hrvatski obrazovni sustav u osnovi nije loš, ali treba ga unaprijediti i razvijati. Nije sve starinsko u nastavi loše, niti sve novo kvalitetno i progresivno. Dobre promjene moramo podržati. Za početak treba njegovati svijest o vrijednosti rada i znanja. Ta je svijest prije dvadesetak godina postojala, ali zbog sve agresivnijega neoliberalnog kapitalizma i nacionalističkoga populizma danas je gotovo u potpunosti nestala.eb83b4ff1417b11aa7f4fbe1d7424bcd L   Nisam se odmah odlučio za studij povijesti. Uz nastavnika Željka Miljevića na mene je snažan dojam ostavio svećenik Vjekoslav Marić. Razmišljao sam hoću li postati svećenik ili povjesničar? Na koncu sam se odlučio za studij povijesti i arheologije. Prošlost je važan dio i moga privatnog života. Još kao dječak upoznao sam kardinala Franju Kuharića. Odrastao sam uz svećenike i komuniste, vjernike i ateiste. Bogatstvo tih različitosti dijelom me odredilo i u istraživačkom smislu.

Jednom ste rekli, govoreći o svome nacionalnom identitetu, da su svi Vaši preci Hrvati. Kakav je Vaš odnos prema nacionalnoj pripadnosti? U našoj sredini pojedinim sugrađanima je pomalo neobično da jedan Hrvat i rimokatolik, a Vi to nedvojbeno jeste, piše o pravoslavnim Srbima. Kako to objašnjavate?

Svaki istraživač ima područje interesa. Srbi u Hrvatskoj, točnije njihova etnička i crkvena prošlost, su područje mojih istraživačkih interesa. Tome nastojim profesionalno pristupati. Zašto pripadnik jednoga naroda ne bi mogao pisati o prošlosti drugoga naroda? Zašto pripadnik jedne vjerske zajednice ne bi mogao pisati o drugoj vjerskoj zajednici? Po logici tih pojedinaca o kojima govorite, neki izumrli narodi pali bi u zaborav jer o njima nitko ne bi pisao.

Kakav je moj odnos prema nacionalnom identitetu? To je jedan u nizu mojih identiteta. Nikada nisam tajio da sam Hrvat, ali nijedan od svojih identiteta, pa tako niti svoj nacionalni identitet, nisam razvijao u odnosu prema drugačijima. Prije svega sam ljudsko biće, dijete svojih roditelja, unuk svojih baka i djedova, prijatelj svojih bližnjih, građanin Europske unije i Republike Hrvatske, publicist, prosvjetni radnik, povjesničar, a među svim nabrojanim identitetima je i onaj nacionalni.

312acd3d21a1afe12e0df059da5e9859 LKao znanstvenik bavite se biografijama. Kako birate svoje povijesne ličnosti?

O svakom čovjeku mogli bismo napisati knjigu. Pišem o ličnostima na čijem je životnom primjeru moguće vidjeti neke tendencije u društvu njihova vremena. Dakle, svaku ličnost treba promatrati u njezinu višeznačnom kontekstu. Ako je riječ o pojedincima koji su bili na poziciji utjecaja onda treba istražiti jesu li utjecali na svoje društveno okruženje. U čemu su se sastojali ti utjecaji? Međutim, ipak moram naglasiti, da me u istraživačkom smislu najviše interesiraju dostojanstvenici Katoličke Crkve i komunistički dužnosnici. Zašto? Vjerojatno zato što sam od djetinjstva s njima u dijalogu. Poznati su mi njihovi načini razmišljanja i modeli djelovanja.

Neki Vaši suradnici rekli su da ste pomalo distancirani prema liberalima?

Nisam distanciran prema liberalima. Cijenim njihovu borbu za građanska prava. Mnogi moji prijatelji su liberali. Važno je da smo svi demokrati bez obzira na ideološki predznak. Moramo snažiti slobodu i čuvati se od opasnosti predrasuda. To je uvjet da bismo mogli bez straha, otvoreno govoriti i pisati o svim relevantnim temama prošlosti. Međutim, smatram pogrešnim liberalizam izjednačavati s demokracijom. To nipošto ne umanjuje doprinos liberala razvoju demokratskih standarda. Treba naglasiti, da i liberalna ideologija, poput nacionalističke, komunističke i svih drugih, može ugroziti demokraciju ako ona ikada bude uspostavljena. To su legitimne ideologije, ali lijek u velikim količinama postaje otrov. Nedavno nas je podsjetio na tu drevnu mudrost jedan naš znameniti sugrađanin.

Budući da dominantno pišete o lokalnim i zavičajnim temama, koja je važnost lokalne historiografije? Radi li se o historiografiji ili hagiografiji?4c67396fa55be6f848c0cec1beb6ed24 L

Poneki znanstvenici, koji istražuju takozvane velike teme nacionalne i svjetske povijesti, nerijetko podcjenjuju važnost lokalne historiografije. Kako ćemo se suočiti s prošlošću ako malo znamo o lokalnoj povijesti? Kako su se razne pojave i procesi s globalne i nacionalne razine odražavali na lokalnu zajednicu? To su važna pitanja.

U lokalnim sredinama povjesničari nerijetko njeguju pristup koji ima elemenata hagiografije. Problemima prošlosti treba pristupati s dobrom voljom, otvoreno i kritički, poštujući znanstvene standarde. To nije uvijek lako, a posebno kada je riječ o osjetljivim temama. Tu povjesničari trebaju biti hrabri, profesionalni i odgovorni.

Osim što ste profesor i znanstvenik, vi ste i publicist. Povremeno se javljate kao polemičar i esejist u medijima. Je li ugodna polemika? Smatrate li ju korisnom? Trebaju li povjesničari više djelovati u javnom prostoru? Može li se prošlost kod nas ostaviti povjesničarima?

O tim problemima govorio sam i pisao više puta. Javna rasprava o pitanjima prošlosti, koja opterećuju sadašnjost i dovode u pitanje našu budućnost, jako je važna za razvoj demokratskih odnosa u društvu. To prije svega, između ostaloga, znači utjecati na intenziviranje razvoja pluralizma. Povjesničari bi trebali preuzeti ključnu ulogu u tim raspravama. Kod nas se to nerijetko prepušta političarima i drugima izvan struke. Prošlost treba prepustiti stručnjacima, dakle ljudima koji su kvalificirani da o tome primjereno pišu i govore.  

9acda34517f879d836deddcda3e271bc XLKao urednik časopisa i niza knjiga, promovirate pisanu baštinu. Kakav je položaj knjiga i časopisa u lokalnoj sredini? Može li se sve objaviti? Imate li podršku ili probleme s političkim elitama? Postoje li zabranjene teme?

Kultura čitanja u našoj lokalnoj sredini još uvijek je dio svakodnevice manjega dijela građanki i građana. Iz toga proizlazi i odnos prema knjigama i časopisima. Još uvijek se ne može sve objaviti. Ljudi se boje mogućih posljedica. Pomirio sam se s time da neću postati ravnatelj neke ustanove i tome slično, ali to je moj izbor. Nemam se pravo žaliti. Ako doživim promjenu postojećega sustava, neću si laskati da sam bio nekakav disident u ovom sustavu. Svaki čovjek bira svoj put. Ja sam svoj izabrao.

U našoj sredini još uvijek postoje zabranjene teme. To je ozbiljan problem i pokazatelj nedemokratske situacije u kojoj živimo. Funkcioniranje demokracije nije u interesu nasilnim moćnicima koji neprestano lamentiraju o domoljublju, a usmjereni su protiv zlostavljanih žena i djece, siromašnih radnica i radnika, nezaposlenih, migrantica i migranata, stvarnih i navodnih komunista, Srba, Roma, vegetarijanaca… S druge strane ima odgovornih dužnosnika kojima treba odati zasluženo priznanje.

Profesore Tadiću, zahvaljujem na razgovoru. Želim Vam puno uspjeha u daljnjem radu! Razgovor vodio: Vladimir Protić