POŽEGA - Razgovor s povodom vodili smo s povjesničarom, istraživačem i publicistom Vinkom Tadićem. Naš sugovornik po struci je profesor povijesti i diplomirani arheolog. Autor je niza znanstvenih i stručnih radova te četiri knjige. Urednik je devet znanstvenih, umjetničkih i popularnih knjiga. Od 2015. godine predsjednik je Povijesnoga društva Požega.
Profesore Tadiću, često Vas vidimo u društvu državnih dužnosnika, znanstvenika, umjetnika, crkvenih velikodostojnika, časnika, diplomata… Zbog toga se mogu čuti mišljenja da radite na posebnim zadacima suzbijanja radikalizma u društvu.
Mojim kontaktima, suradnji i poznanstvu s nekima od državnih dužnosnika pojedinci pridaju preveliko značenje i važnost. Tu nije riječ o nekakvim posebnim zadacima. Međutim, mogu reći da, ponajprije svojim pisanim djelima, ali i na druge načine, doprinosim potrebama Požege i Slavonije. Kao povjesničar nastojim popularizirati znanost, a veliki napor uložio sam u suočavanju lokalne zajednice s prošlošću. Jako je važno naučiti građane da sagledavaju prošlost u cjelini. Pogubno je za društvo na temelju izdvojenih segmenata izvoditi opće zaključke o prošlosti. Takvim pristupom razvijaju se iskrivljeni stavovi, a zagovornici tih stavova nerijetko su u stanju vršiti nasilje nad svojim neistomišljenicima. To su činili nacisti, fašisti, staljinisti, razni imperijalisti i drugi. Radi se o omči koja neprestano prijeti svjetskom miru i stabilnosti. Ta omča ugrožava tekovine suvremene demokracije, dovodi u pitanje i relativizira međunarodno pravo te postupno odvodi čovječanstvo u pravcu totalitarnoga načina funkcioniranja.
Kakva je situacija u Hrvatskoj s obzirom na ta pitanja?
U Hrvatskoj se događaju slične pojave kao i u nizu drugih država Europske unije. Desni radikalizam je u usponu, a ljevica nije u stanju adekvatno odgovoriti na te izazove. U Hrvatskoj političke slobode nisu dovedene u pitanje kao u susjednoj Mađarskoj, ali u Sloveniji je stanje bolje nego kod nas. Predstavnici vlasti u Hrvatskoj relativiziraju radikalizam, a opozicija građanima ne nudi uvjerljivu alternativnu opciju. Građani Republike Hrvatske trebaju se fokusirati na očuvanje i provođenje ustavnih vrijednosti. Nacionalizam je uvijek vodio u destrukciju i nasilje. Jedno je njegovati nacionalni identitet utemeljen ponajprije na jeziku i kulturi, a drugo je neprestano upirati prstom u drugoga i drugačijega. Važno je naglašavati potrebu njegovanja pluralizma, dijaloga, tolerancije, međusobnoga uvažavanja, upoznavanja različitosti, socijalne pravde, obrazovanja, ravnopravnosti, solidarnosti te drugih vrijednosti na kojima počivaju najprogresivnija društva.
Požeška biskupija dobila je novoga biskupa gospodina Ivu Martinovića. Kako ocjenjujete djelovanje prvoga požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića? Možete li nešto reći o prvih godinu dana djelovanja novoga biskupa Ive Martinovića.
Potreban je vremenski odmak za realno, cjelovito i kritičko sagledavanje djelovanja biskupa Antuna Škvorčevića. Trenutno nam nisu dostupni povijesni izvori potrebni za takvu valorizaciju. Nedvojbeno je riječ o kompleksnoj ličnosti zaslužnoj za razvoj školskoga sustava, kulturne i karitativne djelatnosti u Požeškoj biskupiji. Cijenio sam njegova reagiranja na nasilje, mržnju i nacionalističku isključivost. Trudio se razvijati dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom te islamskom i židovskom vjerskom zajednicom u Republici Hrvatskoj. Susretao se s predstavnicima reformiranih crkava. Svojim djelovanjem nedvojbeno je unaprijedio Požešku biskupiju. Sudeći po javnim nastupima, njegov nasljednik Ivo Martinović je čovjek duboke vjere i duhovnosti, gotovo apolitičan te distanciran prema mnogim ovozemaljskim izazovima. Njegovo djelovanje je već sada izvor nadahnuća za vjernike s kojima sam o tome razgovarao. Ako uspije u nekima od nas razviti princip dobra, ta nastojanja imat će dublji smisao.
Potrudili ste se da Požežani ponešto nauče o židovstvu i islamu. Organizirali ste niz predavanja i predstavljanja knjiga o Česima i Srbima u Hrvatskoj. Dvadeset godina surađujete s Parohijom požeškom. Kakvo je danas stanje u toj zajednici?
Srpska pravoslavna zajednica u Požegi svedena je većinom na starije osobe. Mnogi pravoslavni Srbi, posebno mladi ljudi, osjećaju nelagodu te izbjegavaju kontakt s parohijom. Neki smatraju da će zbog odlazaka na liturgiju biti marginalizirani u odnosima s pripadnicima većinskoga naroda. To nije realno, ali takve doživljaje treba razumjeti. Znatan dio Srba napustio je Požegu tijekom rata od 1991. do 1995. godine, a u posljednjim dvama desetljećima svoj su zavičaj napustili mnogi Hrvati. Nemali broj građana, nekada srpskoga nacionalnog identiteta, danas se izjašnjava kao Hrvati i ne žele doticaj s organizacijama Srba u Hrvatskoj. Nikola Rašić i ja uočili smo da su se mnogi visokoobrazovani građani odlučili na asimilaciju, a srpski i pravoslavni identitet zadržali su samo u sjećanju. Dragutin Babić uočava etnomimikriju dijela Srba u Hrvatskoj. Riječ je o skrivanju nacionalnoga identiteta. Spomenuti sociolog smatra da je kod Srba u Hrvatskoj etnomimikrija znatno prisutnija u odnosu na asimilaciju. Nameće se pitanje kako je došlo do te situacije? Među ostalim, relativno najveću odgovornost snose nacionalisti okupljeni oko tadašnje Srpske demokratske stranke, odnosno lideri oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj. Zbog njih danas osjećaju nelagodu njihovi sunarodnjaci, inače lojalni građani Republike Hrvatske. Na prvim višestranačkim izborima 1990. većina Srba u Hrvatskoj svoje je povjerenje dala Stranci demokratskih promjena – Savezu komunista Hrvatske na čelu s Ivicom Račanom. On je rješavanje statusa Srba u Hrvatskoj prepustio Srpskoj demokratskoj stranci. Niz autora navodi da većina Srba u Hrvatskoj ipak nije sudjelovala u oružanoj pobuni. Dio hrvatskih građana srpske nacionalnosti angažirao se u obrani granica Republike Hrvatske od 1991. do 1995. godine. Te granice stvarali su njihovi preci, zajedno s Hrvatima i drugima, kao partizani u Drugom svjetskom ratu. Treba spomenuti da nema kolektivne odgovornosti, a počinitelji zločina su ljudi s imenom i prezimenom. Nastojimo da što više ljudi dolazi na aktivnosti Srpskoga kulturnog društva „Prosvjeta“ – pododbor Požega i Parohije požeške kako bismo građane srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti međusobno približili, ali i da ih na smislen način povezujemo s nama Hrvatima te s pripadnicima drugih narodnosti u našem zavičaju. Sa sigurnošću mogu reći, a to sam uočio neposrednim promatranjem te brojnim razgovorima, da apsolutna većina Srba, Hrvata i drugih građana Požege nisu radikalni nacionalisti. Ljudi se ponekad povedu emocijama, ali u osnovi žele miran i stabilan život. Važno je izgraditi društvo u kojem će svaki pojedinac moći potpuno slobodno razvijati svoj identitet utemeljen na ovakvim ili onakvim osnovama.
Možete li navesti nekoliko primjera?
Poznato mi je da nekolicina pravoslavnih vjernika ne dolazi u crkvu prigodom većih blagdana zato što misle da će ih netko fotografirati i fotografije objaviti na društvenim mrežama. Neki su razvili postupke kako izbjeći fotografiranje u crkvi. Vjernica N. J. mi je rekla: „Prigodom nekih praznika u crkvi nas fotografiraju. Kad vidim da će me uhvatiti fotoaparatom pomaknem se iza nekoga i spustim glavu. “Dijelu vjernika to ipak ne predstavlja problem, a neke od njih vesele takve fotografije. Različita su reagiranja uglednih građana srpskoga etniciteta na pozivnice za Božićni prijem i Svetosavsku akademiju. Jedni se s radošću odazivaju, drugi ignoriraju, treći se ispričaju rekavši da ne mogu doći, ali ima pojedinaca koji reagiraju uznemireno. Zato je važno da se mi Hrvati i rimokatolici odazivamo na te svečanosti. Treba stvarati ozračje slobode, suosjećati s bližnjima, opraštati, tražiti oprost i razvijati međusobnu privrženost svih ljudi dobre volje bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Ucjelini gledajući stanje u Požegi znatno je bolje u odnosu na mnoge sredine u Hrvatskoj. Primjerice, pojedini pravoslavni Srbi u Zagrebu traže da pravoslavni svećenik prigodom blagoslova kuća dođe u civilnoj odjeći te da u kući odjene mantiju i stavi epitrahilj kako njihovi susjedi ne bi vidjeli tko im dolazi u kuću. Prilikom izlaska iz kuće podsjećaju svećenika da skine mantiju. Teško je zamisliti da bi se 2026. nekome nešto ružno moglo dogoditi zbog odlazaka u crkvu, ali dio vjernika ipak ima nelagodu. Zato skrivaju svoj vjerski i nacionalni identitet. Neki građani smatraju se anacionalnima. Legitimno je biti anacionalan, ako je to slobodan izbor pojedinca, a ne posljedica stvarnoga ili zamišljenog pritiska i stigmatizacije nacionalne zajednice od koje se taj pojedinac separirao. Važno je da svaki građanin u svom okruženju razvija kulturu dijaloga i tolerancije. Nacionalni identitet nema nikakve veze s dobrotom i zločestoćom. U svakom narodu ima dobrih i zlih ljudi. Postoje dobri i zli Rusi, Ukrajinci, Hrvati, Srbi, Albanci, Židovi, Palestinci… Zakoni Republike Hrvatske danas vrlo dobro štite prava nacionalnih manjina, ali i dalje je potrebno ta prava razvijati na operativnoj razini. Predrasude su uvijek pokazatelj malograđanskoga primitivizma, a mržnja i mitomanija vraćaju se kao bumerang vlastitom narodu.
Profesore Tadiću, hvala Vam na razgovoru! Želim Vam puno uspjeha u daljnjem radu!
Razgovor vodio: Vladimir Protić