150. GODINA OSNUTKA SELA ŠPANOVICA -

ŠPANOVICA – Tradicionalnim okupljanje na Duhovo Španovčana i njihovih potomaka iz cijele Hrvatske i BiH obilježena je 150. godišnjica osnutka naselja Španovica, koje je osnovano 1865. godine. Nakon što su svi zvonjavom na crkvenom zvonu najavili da su došli u svoju Španovicu održana je sv. misa, a promoviran je i Rječnik ravnogorsko-sušičko-španovačkog dijalekta autora Zvonimira Erjavca.

Španovicu su osnovali doseljenici iz Gorskog kotara, točnije iz Ravne Gore, krajeva gdje su ljudi uglavnom živjeli od rada u šumama, poljoprivrede i kirijašenja. Kriza koja je zahvatila te krajeve, a posebno kada je završena glasovita Luizijana i nije više bilo velikih krčenja šuma potakla je odlazak dalje za boljim životom. – Nova Luizijana nije išla kroz Ravnu Goru, nego od Vrbovskog, preko Skrada i Delnica za Rijeku. Tada je Ravna Gora ostala bez kirije, a kirija je bila veliki izvor dohotka. Postoji anegdota kada je sin pitao majku ujutro „al bi šo arat ili u kirija“, a majka odgovara „sinko, aranje može čohat, a kirija je gotov groš“. Kada je napravljena Luizijana Ravna Gora je osiromašila i tamo se pročulo da u Slavoniji ima jeftine krčevine. Na težak posao krčenja šuma naučili su još u Kranjskoj, svojoj prvotnoj domovini iz koje su naselili Ravnu goru i tamo donijeli taj svoj specifični dijalekt, a donijeli su ga sa sobom i u Slavoniju, ovdje u Španovicu – priča jedan od potomaka ravnogorskih Španovčana, Zvonimir Erjavec priču kako je nastala Španovica, koju su naselili rovtari, koji su živjeli od šumskog rada, drvosječe, kirijaši, šlajseri klada i izrada drva za ogrjev. Na području današnje Španovice označene su 96 parcele u šumskom dijelu pakračkog vlastelinstva koje su preko jedne banke prodavane na kredit budućim doseljenicima. – Od 1865. u dvije godine ovdje se naselilo na 94 parcele i toliko obitelji, ukupno 53 prezimena, a ostale su još dvije parcele za školu i crkvu. Bilo je to oko 800 stanovnika jer su doseljavale cijele obitelji, bake i djedovi, sinovi i kćeri s supružnicima i djecom, a putovalo se sa dugim kirijaškim kolima, s okovanim šinama na kotačima. Španovica je ubrzo postalo poznata kao mjesto sa puno djece. Rovtari su brzo raskrčili šumu, stvorili naselje i plodne poljoprivredne površine od kojih su živjeli.

Već pred 2. Svjetski rat Španovica je broj stanovnika utrostručila, sa obiteljima koje su naseljavale i okolna sela Dragoviće i Kusonje prema Pakracu i Branešcima prema Bučju. Veliki egzodus stanovništvo doživljava nakon završetka rata kada je cijelo selo spaljeno i raseljeno zbog suradnje s okupatorom, a stanovnici Španovice smještaj su našli diljem Hrvatske, najviše u okolnim naseljima Požeštine, Daruvara, u susjednoj BiH, a puno ih je završilo u inozemstvu, Australija, Amerika. – Lijepo je bilo živjeti u Španovici, priča najstarija, rođena Španovčanka, 96-godišnja Marija Brus. Djed joj je iz Koruške, doselio u ravnu Goru a otac u Španovicu. – Sjećam se da je to bilo lijepo, ali je nastradalo pa smo svuda, neznam da li ima mjesto gdje nema bar jednog Španovčana. Svi su se snašli, a poslije rata prošla sam svašta. Dolazim ovdje svake godine na Duhove da se nađem sa svojim Španovčanima.

Oduvijek su se Španovčani razlikovali od svojih susjeda specifičnim govorom koji nisu baš razumjeli Slavonci. Tim ravnogorskim dijalektom koji svoje porijeklo vuče iz slovenske pokrajine govorilo se u Španovici, no njenim raseljavanjem dijelom svijeta taj dijalekt je polako nestajao. Da bi ga spasio od zaborava Zvonimir Erjavec odlučio je izdati rječnik španovačkog dijalekta koji će produžiti njegov život, a Španovica će živjeti i kad nestanu i zadnji materijalni tragovi njena postojanja. Na rječniku je radio oko osam godina a prethodile su mu dvije njegove knjige koje se tematikom bave Ravnom Gorom i Španovicom, a koje su pisane u dijalektu. – Smatrao sam da posao nije gotov dok ne spasimo od zaborava i naš osebujni španovački govor, koji je jedan fenomen. U srcu zapadne Slavonije, okruženi narodom koji govori izrazito ijekavski, da se naš čudni govor održao 500 km od izvora tog govora, a to je Gornja Kranjska u Sloveniji, na talijanskoj granici, Tolmin, Cerkno, Črni Vrh i dolina Soče. Kada sam se ozbiljno počeo time baviti došao sam 2008. u Ravnu Goru i tamo u školi s nastavnicima zaključio da sam obavio ozbiljan posao i priključili se. Jedna nastavnica već je imala zapisano 1.700 riječi i izraza sušičkog govora, koji se tamo još zadržao. Kada su oni čuli kako ja govorim i vidjeli moj rječnik zaključili smo da je Španovica najbolje sačuvala taj stari govor. Uspostavio sam vezu i sa Slovenskom akademijom u Ljubljani i njihovom sekcijom za dijalekte, gdje sam dobio rječnike tih starih dijalekata, koje oni zovu rovtarski dijalekti, dijalektu ljudi koji su radili u šumama – priča svoj put u stvaranju rječnika Zvonimir Erjavec, kojega je promovirao u Španovici. Rječnik ravnogorsko-sušičko-španovačkog dijalekta ima oko 18.000 tisuća riječi sa svim pojašnjenjima na 580 stranica A-4 formata. Rječnik je nagrađen nagradom Gorančica Primorsko-goranske županije i Goranskog Novog lista. Rječnikom se služe u Ravnoj Gori na radionicama domaćeg jezika i u igrokazima koji obrađuju domaće zgode.

Tekst/foto: Vladimir Protić