Banner 750x94 kruna (2)

Untitled 1

Breadcrumbs

Utorak, 08 Prosinac 2020 11:26

Korona udar na hranu: U sektor godišnje ulažemo 6 milijardi kuna, a rezultati su sve lošiji. Što slijedi?

Ocijeni sadržaj
(15 glasova)

Korona-kriza i lockdown koji smo imali tijekom proljeća osvijestili su sve slabosti hrvatske poljoprivrede i proizvodnje hrane, piše net.hr. U trenutku kada su u svijetu opskrbni lanci bili ugroženi u Hrvatskoj je zaprijetila ozbiljna nestašica osnovnih prehrambenih proizvoda – mesa, voća, povrća. Sreća je da su se lanci opskrbe brzo vratili u svoju normalu, a nekoliko mjeseci u Hrvatskoj se govorilo o problemu prehrambene suverenosti i potrebe da jedna država mora imati dovoljne zalihe hrane, barem za nekoliko mjeseci, ako bi se ovakve ili slične situacije ponovile.

Kriza je otvorila pitanje niske razine samodostatnosti u gotovo svim proizvodnjama, iako godinama ulažemo po najmanje šest milijardi kuna godišnje u sektor poljoprivrede. Ogroman novac odlazi na ovu proizvodnju, a rezultati su sve lošiji. Vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje srozala se na 17 milijardi kuna, dok je u 2008. godini bila na 22 milijarde, a početkom 90-ih čak oko 30 milijardi kuna. Što nam se dogodilo da smo od zemlje izvoznice hrane, s početka hrvatske samostalnosti, došli do zemlje koja ostvaruje godišnji minus od gotovo 1,4 milijarde eura? U Europskoj uniji smo postali najveći uvoznici svinjskog mesa (uvozimo 50 posto potreba), razina proizvodnje mlijeka nam je pala odavno ispod 50 posto, a o voću i povrću se govori samo mjesec ili dva, kada je cik sezone, no daleko je to od normalnih potreba i dovoljne razine potražnje hrvatskog tržišta. Zbog toga smo i osuđeni na uvoz.

Dobri smo jedino u proizvodnji žitarica, jer proizvodimo ogromne količine i viškove pšenice, kukuruza, soje. No, ova naša konkurentna sirovina odlazi u izvoz, a nama se vraća u obliku kruha, mesa, GMO stočne hrane na bazi soje s kojom hranimo našu stoku. Neke pametnije države, koje znaju proizvoditi robe dodane vrijednosti, prodaju nam gotove proizvode od naše sirovine, a njih skupo plaćamo pa nam je i deficit u vanjskoj trgovini hranom tako velik. Domaće stočarstvo urušava se više od 12 godina, zbog čega se ogromne količine kukuruza više ne koriste za domaće potrebe nego odlaze u izvoz i njime se hrani stoka koja kasnije u obliku odrezaka, šnicli, prerađevina dolazi ponovo na naše tržište. Lijepo zapakirano, brendirano, po niskim cijenama nam se prodaje i donosi solidnu zaradu za uvoznike, trgovce i strane proizvođače koji tako održavaju svoju proizvodnju, čuvaju radna mjesta i gospodarstvo.

Kratki lanci opskrbe novi trend

U trenutku lockdowna svi su odjednom počeli pričati o našim malim proizvođačima, vrijednim seljacima koji proizvode domaću hranu. Otvorio se novi kanal prodaje – i došlo je do eksplozije pojave različitih web trgovina, grupa na društvenim mrežama, dostava. Odjednom je sve djelovalo idilično i doimalo se kao da ćemo eto baš sada kupovati, u, kako se to danas moderno kaže, kratkim lancima opskrbe (umotvorina birokratizirane Europske unije), iako mi jako dobro znamo da smo nekada davno sve kupovali na našim selima, od susjeda, ali i putem nekad popularnih sindikalnih nabava kada su svinjske polovice, gajbe domaćeg voća i povrća stizale u tvrtke i institucije od naših poljoprivrednika i prodavale se na odgodu plaćanja i mjesečne rate. Tako se održavalo gospodarstvo i multiplicirao učinak poljoprivrede. No ovo je bilo kratkog daha i opet se sve vratilo u našu potrošačku kolotečinu.

Hrvatska se, valja se prisjetiti, godinama hvalila kako je zemlja s najvećim brojem kvadrata stranih trgovačkih lanaca u regiji koji su se sumanuto otvarali diljem zemlje i donosili dašak svijeta i globalne konkurentnosti. Prikazivali smo to kao veliki investicijski bum, ali smo tek u covid-krizi shvatili kako strani trgovci preko svojih polica prodaju robu svojih proizvođača, pa i po dampinškim cijenama, a tu i leži ključni problem zbog kojeg naše ogromno ulaganje u poljoprivredu ne donosi i konkretne rezultate nego nam se poljoprivreda i proizvodnja hrane sustavno urušavaju. Napravili smo socijalnu poljoprivredu, grabež za poticajima postao je modus operandi, a o većoj proizvodnji se i danas slabo govori, svi pričaju o distribuciju novca iz EU fondova. Iz nadležnog Ministarstva poljoprivrede stalno nas bombardiraju vijestima o dodatnim poticajima i davanjima novca, kao obliku pomoći da se održi koliko-toliko razina potrošnje.

Hrvatska trgovina hranom i poljoprivrednim proizvodima se sigurno više od 90 posto odvija kroz trgovinu (peglanje kartica, kupnja na rate, veći izbor roba na jednom mjestu, akcije, bolja ponuda, niske cijene). Prema nekim procjenama, koje nisu službene, kroz tržnice se možda prodaje tek pet posto svih proizvoda, a valja istaknuti kako nam je i siva zona ogromna i procjenjuje se na nekih 30 posto. Primjerice, valjalo bi vidjeti koliko je tijekom proljeća robe dolazilo na kućni prag s računima i je li takva vrsta prodaje, koja nije baš regulirana zakonima, donijela dodatni poticaj sivoj ekonomiji, ali i mogućnostima da naši poljoprivrednici u veleprodaji (zelenim tržnicama) kupe uvoznu robu, pa je lijepo stave u košaricu i donesu nam na kućni prag, pod egidom domaće hrane vrijednog hrvatskog sela.

Potrošački patriotizam pada pred niskom cijenom

Hrvatski poljoprivredni patriotizam ogleda se i u stavu kako treba kupovati domaću hranu, no kada naši potrošači pristupe policama trgovina patriotizam nestaje pred nižim cijenama – jer između uvoznog i jeftinijeg te domaćeg nešto skupljeg proizvoda, presudi kupovna moć. Svi se načelno kunemo u domaću robu, ali u košarice stavimo uvoznu robu s akcija, jer je jeftinija, i zato što Hrvati i danas gotovo 30 posto svog kućnog budžeta odvajaju na hranu, što je daleko više od bogatih EU zemalja.

Hrvatska u ovom trenutku ima ogromne tržišne viškove krumpira (40.000 tona), ali na policama i dalje ima uvoznog (u prva tri mjeseca smo uvezli krumpira količinski koliko za cijelu 2019 godinu). Ovih dana proizvođači svinjskog mesa su poslali dramatičan apel kako nam dolazi svinjetina i svinje iz Njemačke, koja se zbog bolesti afričke svinjske kuge ne može izvoziti u Kinu, a ti ogromni tržišni viškovi uvoze se i prodaju po dampinškim cijenama. Dovoljno je baciti pogled na kataloge trgovačkih lanca i njihove akcije. Jedan od sjajnih sektora - proizvodnja junetine ili tzv. baby beefa - pao je u krizu jer su turizam i ugostiteljstvo (posebice u Italiji) podbacili zbog korone, a izvoz na arapska tržišta stao. Imaju viškove koje teško plasiraju u domaću trgovinu jer poljska junetina ima konkurentniju cijenu. Jabuke već sad uvozimo iz Sjeverne Makedonije, Srbije, BiH, uskoro ćemo čuti i kako nam je tržište preplavljeno maslinovim uljem iz Španjolske, Italije, Tunisa…

Gdje ćete potrošiti božićnicu?

Korona-kriza je bila i još je uvijek prilika da podvučemo crtu i shvatimo kako bilo koja situacija globalnih poremećaja može dovesti do nestašica i problema u hrvatskoj opskrbi i kako je potreban radikalan zaokret u poljoprivredi koji mora krenuti od vrha – Vlade RH. Novac koji ulažemo u ovu proizvodnju mora se mjeriti nekim učinkom, ako se poticaji daju - oni kojima se daju moraju i više proizvoditi, mora se vidjeti na boljoj i većoj proizvodnji. Vlada mora pokrenuti priču o povećanju proizvodnje, pokretanju pogona koji će proizvoditi robe dodane vrijednosti, kako više vrednovati rad, a manje se otimati za poticaje.

Za kraj evo i jedan prijedlog koji može biti mali korak za hrvatskog potrošača, a veliki za hrvatsku poljoprivredu. Ovih dana smo svjedoci kako će ogroman hrvatski birokratski aparati ostvariti i ove godine pravo na božićnice, unatoč krizi i tome da će tek rijetki iz realnog sektora to sebi moći priuštiti. Može li Vlada možda "natjerati" svoje zaposlenike da u prosincu, mjesecu kada najviše trošimo, taj novac, nas poreznih obveznika, troše pametno čitajući deklaracije i kupujući hrvatske proizvode? Bio bi to možda revolucionarni iskorak i vrlo konkretan znak onog o čemu mnogi vole teoretizirati  - domoljublja.  

Za Net.hr piše Miroslav Kuskunović, stručnjak za poljoprivredu i tržište hrane